Fabijan Šovagović pripovjeda o ulogama u seriji "Kuda idu divlje svinje" i "Prosjaci i sinovi" (1/2)

Šovagović, Fabijan, hrvatski glumac (Ladimirevci, 4. I. 1932 – Zagreb, 1. I. 2001). Glumu diplomirao 1957. na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Bio je član Dramskoga kazališta »Gavella« 1957–65. te ponovno od 1979., a zagrebačkoga HNK-a 1966–72., te u dva navrata slobodni umjetnik (1965–66., 1972–79). Jedan je od osnivača Teatra u gostima. U Dramskom kazalištu »Gavella« odigrao Govornika (E. Ionesco, Stolice), Skupa (M. Držić), Tartuffea (Molière), Šimu u vlastitoj drami Sokol ga nije volio te Leara (W. Shakespeare, Kralj Lear). Nastupao u više hrvatskih kazališta i na festivalima: Teatar &TD, Zagrebačko kazalište mladih, HNK u Osijeku, Malo kazalište Trešnjevka, Dubrovačke ljetne igre, Splitsko ljeto, Glumačka družina Histrion. Bio je glumac snažne umjetničke osobnosti i izvornoga glumačkog talenta, a isticao se ulogama tvrdoglavih i upornih osobenjaka (napose slavonskih seljaka) posve se predajući kazališnom činu. U zagrebačkom HNK-u istaknuo se kao Stavrogin (F. M. Dostojevski – A. Camus, Demoni), Estragon (S. Beckett, U očekivanju Godota), Lenbach (M. Krleža, U agoniji), Julije Cezar (Shakespeare), u Teatru &TD kao Biskup (J. Genet, Balkon), Zidar (G. Grass, Plebejci uvježbavaju ustanak) i Lenjin (T. Stoppard, Travestije). Na Dubrovačkim ljetnim igrama istaknuo se kao Niko (I. Vojnović, Allons enfants), Klaudije (Shakespeare, Hamlet) i Nepoznati (M. Krleža, Kristofor Kolumbo), na Splitskom ljetu kao Mosca (B. Jonson, Volpone), u Teatru u gostima kao Direktor (M. Kundera, Ševa), Noa Curry (Richard N. Nash, Trgovac kišom), XX (S. Mrożek, Emigranti), Josip Zeljić (I. Kušan, Čaruga) i Ilija Čvorović (D. Kovačević, Balkanski špijun). U osječkom HNK-u bio je Đuka Begović (I. Kozarac, adaptacija M. S. Mađer), u Malom kazalištu Trešnjevka Miroslav (Z. Bajsić, Gle, kako lijepo počinje dan), a u Histrionima Prospero (Shakespeare, Oluja). Autor je knjiga Glumčevi zapisi (1977) i Slavonski divani Fabe Šovagova (1996) te iznimno prihvaćene drame iz II. svjetskog rata Sokol ga nije volio, praizvedene u Dramskom kazalištu »Gavella« 1982 (doživjela je više od 200 izvedaba). Na filmu od 1957 (Svoga tela gospodar F. Hanžekovića), sugestivno je sugerirao unutarnja proživljavanja likova, podjednako u komedijama i dramama, glumeći osobenjake, cinike, žrtve ali i negativce, zapažen i u glavnim i u epizodnim ulogama. Značajniji filmovi: Prometej s otoka Viševice (V. Mimica, 1965), Breza (A. Babaja, 1967), Imam 2 mame i 2 tate (K. Golik, 1968), Lisice (K. Papić, 1969), Događaj (V. Mimica, 1969), Kuća (B. Žižić, 1975), Seljačka buna 1573 (V. Mimica, 1975), Novinar (F. Hadžić, 1979), Ritam zločina (Z. Tadić, 1981), Čovjek koji je volio sprovode (Z. Tadić, 1989), Orao (Z. Tadić, 1990). Također je glumio u nizu televizijskih serija (npr. Prosjaci i sinovi A. Vrdoljaka, 1984; bio koscenarist filmova B. Schmidta Sokol ga nije volio (1988., prema vlastitoj drami) i Đuka Begović (1991), u kojima je i glumio, te Cijena života B. Žižića (1994).