Ivo Štivičić: Glumački portret: Pero Kvrgić
- 8 years ago
Seriju glumačkih portreta završavamo razgovorom s najstarijim živućim hrvatskim glumcem, Perom Kvrgićem.
Kvrgić, Pero, hrvatski glumac (Moravice, 4. III. 1927). Prva kazališna iskustva stekao je u partizanima, a glumačku izobrazbu u zagrebačkoj Zemaljskoj glumačkoj školi i Dramskome studiju HNK-a (1945–48). Član zagrebačkoga HNK-a (1949–53), Dramskoga kazališta »Gavella« (1953–86), kojemu je jedan od osnivača, te ponovno HNK-a do umirovljenja 1988. I nakon odlaska u mirovinu bavi se glumom. Nastupao je i u drugim kazalištima i na festivalima (Teatar Pathelina u Advokatu Pathelinu; Držićeva Pometa u Dundu Maroju (posljednjih godina tumačio je i naslovni lik), Zlatikuma u Skupu i Arkulina, te napokon u smješnicama (Intrigalo u Ljubovnicima) i frančezarijama (Reno u Nemoćniku u pameti). Umješnost u tumačenju mnogobrojnih uloga različitih stilskih obilježja te raspon interpretativnih mogućnosti pokazao je kao Kir Janja (J. S. Popović), Janez (M. Krleža, Kraljevo), Mockinpott (P. Weiss, Patnje gospodina Mockinpotta), Profesor (D. Jelačić Bužimski, Gospodar sjena), Lear (E. Bond) i Kristijan (M. Krleža, Golgota), a golemu glumačku transformativnost kao On u predstavi u kojoj nastupa već nekoliko desetljeća (R. Queneau, Stilske vježbe; od 1968. s M. Oremović, a od 1970. s L. Margitić). Rado je glumio i sporedne likove pa je ostvario nekoliko izvanrednih epizodnih uloga poput Poljskoga Židova (M. Krleža, U logoru) ili Pistola (W. Shakespeare, Henry IV). Često sudjeluje i u radiodramskome programu, a nekoliko je većih uloga ostvario i na filmu, npr. H-8 (N. Tanhofer, 1958), Tri četvrtine sunca (J. Babič, 1959), Prijeki sud (B. Ivanda, 1978). Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo 1986.
Kvrgić, Pero, hrvatski glumac (Moravice, 4. III. 1927). Prva kazališna iskustva stekao je u partizanima, a glumačku izobrazbu u zagrebačkoj Zemaljskoj glumačkoj školi i Dramskome studiju HNK-a (1945–48). Član zagrebačkoga HNK-a (1949–53), Dramskoga kazališta »Gavella« (1953–86), kojemu je jedan od osnivača, te ponovno HNK-a do umirovljenja 1988. I nakon odlaska u mirovinu bavi se glumom. Nastupao je i u drugim kazalištima i na festivalima (Teatar Pathelina u Advokatu Pathelinu; Držićeva Pometa u Dundu Maroju (posljednjih godina tumačio je i naslovni lik), Zlatikuma u Skupu i Arkulina, te napokon u smješnicama (Intrigalo u Ljubovnicima) i frančezarijama (Reno u Nemoćniku u pameti). Umješnost u tumačenju mnogobrojnih uloga različitih stilskih obilježja te raspon interpretativnih mogućnosti pokazao je kao Kir Janja (J. S. Popović), Janez (M. Krleža, Kraljevo), Mockinpott (P. Weiss, Patnje gospodina Mockinpotta), Profesor (D. Jelačić Bužimski, Gospodar sjena), Lear (E. Bond) i Kristijan (M. Krleža, Golgota), a golemu glumačku transformativnost kao On u predstavi u kojoj nastupa već nekoliko desetljeća (R. Queneau, Stilske vježbe; od 1968. s M. Oremović, a od 1970. s L. Margitić). Rado je glumio i sporedne likove pa je ostvario nekoliko izvanrednih epizodnih uloga poput Poljskoga Židova (M. Krleža, U logoru) ili Pistola (W. Shakespeare, Henry IV). Često sudjeluje i u radiodramskome programu, a nekoliko je većih uloga ostvario i na filmu, npr. H-8 (N. Tanhofer, 1958), Tri četvrtine sunca (J. Babič, 1959), Prijeki sud (B. Ivanda, 1978). Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo 1986.